Kao Zao Kor — analiza — dio II — Ušća (in Croatian)
Ovo je drugi u seriji članaka kojom analiziramo najnoviji album Klinike Denise Kataneca (KDK) pod nazivom Kao Zao Kor. U njemu se fokusiramo na Ušća, prvu pjesmu na albumu, pritom posebice pružajući uvid u njenu simboliku, te stavljajući je u kontekst postojećih filmskih, glazbenih i književnih uradaka.
Tkogod je čitao J. R. R. Tolkien-a moguće je da se sjeća predivnih karti Međuzemlja koje su krasila razna LOTR izdanja i ostala djela smještena u Tolkienov legendarium. Obično bi sadržavale vrlo detaljan prikaz raznih geografskih elementa — od rijeka, planina, jezera i zaljeva, pa sve do manjih mjestašaca ali i prostranih kraljevstava, poput Gondora, Rohana i Mordora. Naravno, počesto su uključivale i ružu vjetrova te legende. Posebice je zanimljivo da je riječ o kartama koje je Tolkien osobno kreirao, često započinjavši upravo s njima te tek potom gradeći radnju romana oko njih. Kao Zao Kor, nažalost, nije došao s popratnom mapom, kao niti s jednim pravim navigacijskim pomagalom, a kamoli kompasom. U prisustvu mračnih struja i divergentnih polova zlog kora, igla kompasa ionako bi uzaludno i bjesomučno vrludala u svim smjerovima, izgubljena u prostoru i vremenu. Naoblačeno nebo ne dopušta gniježđenje zvijezdama pa nije moguća navigacija preko njih, a flora je prerijetka da bi mahovine igdje bilo. Hiperaktivni pejolt posjekao je sva stabla da napravi grad na ostrvu (kojeg BTW još čekamo), pa su nam prirodni izbor godovi na panjevima, no oni su pak izrasli nekako deformirano, kao otisci prstiju mračne sudbine. Posve očekivano, u zemlji zlog kora, stabla se ne žele okretati niti u jednom smjeru, a kasnije ćemo vidjeti što je sa suncokretima, kojem mraku se oni okreću. Unatoč tome, pun brod robe* odlazi, a i mi s njime, no nije jasno kamo, a niti zašto. U takvoj konstelaciji, najbliže putokazu sam je poredak pjesama na albumu koji slušatelju diskretno i deterministički oslikava trajektoriju, a kao point zero na tom putu stoji pjesma Ušća. (Zanimljivo je vidjeti, na što mi je A.S.K. također skrenuo pozornost, da je poredak pjesama u ovom videu ponešto drugačiji, što nije čudno jer očito se teško odlučiti za jedan od točno 39 916 800 mogućih poredaka. Od 39 916 800 taj 1 konj sam ja.)
Ušća je, kao prva pjesma, doslovno ušće kojim se jada jada, tamo negdje gdje Prijateljstvo II završava u osmoj minuti, spaja s Kao Zao Kor, stvarajući pritom boćatu vodu koja je kombinacija hladne rijeke najnovijeg i toplog slankastog mora starijeg albuma. Ujedno igra ulogu i puta kojim plovi brod pun robe, bačen u kaos odmah pri odlasku iz mnogo mirnijih jada jada voda. (Možda je krik na kraju “Odlazimo” upravo nagovještaj mračnog puta koji stoji pred putnicima.) Nastavivši usporedbu otprije, na karti Međuzemlja, Ušća bi se nalazila negdje na ulasku u Mordor, na jednom od mjesta gdje je Frodo posebice male snage, pod kušnjom prstena. Pomalo ironično, Ušće nije samo ušće već i izvor, i to depresivne Joy Divisionesque reverberirajuće linije koja dalje, pomalo isprekidano, teče albumom, a koja je posebice vidljiva u svojim daljnjim pjesmama-meanderima — najprije Džukci pa Zavičaj i naposljetku Pokušaj.
Ono što najprije treba primjetiti, već s vizualne strane, je da su i ušća forma kapilara! Tako nam KDK i ovim, iako posrednim putem, ponovno nabacuje motiv kapilara s istoimene jada jada pjesme, a vidjet ćemo da će se isti pokazati od značaja i za daljnje pjesme s novog albuma. Bit će zanimljivo i provjeriti hoće li se, u nekim budućim projektima KDK, ovaj intrikatni motiv pojaviti u novim mutiranim formama, npr. plućne alveole, vene listova, živčani sustav, koraljni grebenovi, urbanistički planovi, društvene mreže, korijenje i sl. (Usput primjetimo da je slika pluća već insinuirana stihovima “On samo puhne, puhne da prođe.”) Denisova opčinjenost kapilarama malo podsjeća na jedno od prvih poglavlja japanskog horror manga serijala Uzumaki legendarnog Junjija Itoa. (SPOILER ALERT) U njemu likovi postaju opsjednuti prokletim simbolom spirala, do te mjere da si je jedan od njih iščupao vlastite bubnjiće spoznavši da oni također sadrže spiralne oblike u sebi. Digresiju na stranu, priroda je svakako nepresušni izvor daljnjih primjera zanimljivih simboličkih struktura, a ako ih netko zna transformirati u prvoklasnu umjetnost, to je upravo Denis Katanec (D.K.)
U tom smislu, interpretirao bih Denisa kao bio-centričnog umjetnika koji koristi bio-inspirirani dizajn za generaciju svojih pjesama, ne samo površinski, na razini tekstova i motiva, već i na dublje strukturalan način. Ovdje se automatski nameću jake veze sa Sufjanom Stevensom, čiji albumi uključuju posebice duboku admiraciju prema prirodi, koja potječe još od njegovog djetinjstva u sjevernom ruralnom Michiganu, te koja je posebice vidljiva na dijelovima izvrsnih albuma Carrie & Lowell i, unsurprisingly, Michigan (cover). Štoviše, ako postoji ultimativna D.K. pjesma koju D.K. nije otpjevao (to my best knowledge), ona je to Sufjanova beskrajno nježna “The Lord God Bird”:
In the delta sun, down in Arkansas, it’s the great god bird with its altar call…
Ovakva suptilnost, delikatnost i očiti otherwordly karakter čine Sufjana i D.K. u neku ruku spiritualnim blizancima. Konačno, fragilnost iskazanu na jada jadi (kao i fokus na fauni), koja operirira u rangu nježnosti leptirovih krila, usporedio bih i s nevjerojatno delicate soundtrackom Orisinal projekta Ferryja Halima, koji je u velikoj mjeri autorsko djelo Stevena Cravisa. (Klasik Winterbells.)
Ali vratimo se na ušća odnosno kapilare. Kapilare su guste, nikoga ne izdaju. Dovode kisik do svake stanice, resurse do svakog doma, impuls do svakog neurona, brod do svakog zaljeva, poluotoka i otoka. Igraju ulogu klinički umirujućeg safety neta koji pruža zaštitu od kaosa kroz svrhoviti red i organizaciju. Čak i ako se smatramo otokom, obično želimo da nas povremeno nešto štrcne kroz infrastrukturu okolnih kapilara, bio to pokoji kotrljajući foton (ako smo troglobit), lijepa riječ (“malo malo obzira riječima”), ili, u slučaju nekih, desetak grama šećera i zasićenih masnih kiselina kroz
HACHEZ Tafel Dunkle Vollmilch 55% (100 g) €2.29 (€22.90 / kg). Prices for items sold by Amazon include VAT. Depending on your delivery address, VAT may vary at Checkout. For other items, please see details.
Bilo kako bilo, evidentna je simbolika kapilara u smjeru povezanosti, harmonije, buffer-a protiv izolacije. S disfunkcionalnim kapilarama i žilama, tkivo propada, kako biološko (nekroza) tako i društveno (izolacija). A pjesme KDK upravo djeluju aspirinski, blokirajući bilo kakve ugruške i osiguravajući prirodan tok u kapilarama (a počesto i čisteći koju od plaka i potencijalne stenoze u svom kliničkom djelovanju). Rumor has it da su lokalnu glazbenu scenu spasile od infarkta, a zaražene covidom očistile od infamous spike proteina. (BTW dobar potencijalni naziv za jutarnji shake.)
Međutim, kapilare iz pjesme imaju specifičnu sudbinu. One su najprije predstavljene kao tihi hibernirajući estuariji (“usnula ušća”). A zatim, u snažnoj figuri kontrasta, rijeka ih u svoj svojoj smaugovskoj brutalnosti “razbija i krvi”. Kapilare, preslabe i delikatne da izdrže taj nabrijani hipertenzijski nalet, odjednom pucaju, raspadaju se po svim šavovima, dobivaju aneurizme. Krvare prema vani i prema unutra, po svim vidljivim i nevidljivim organima. Protok, umjesto da njeguje tkivo, isto rastura, a okoliš oko kapilara postaje ništa doli odrona masivnih kocaka soli iz rijeke, koji se zatim produbljuje sve do bezdana. Umjesto nekroze, imamo rupturu. Tom figurom, pogled koji je naprije bio dvodimenzionalan i tlocrtan odjednom dobiva treću dimenziju — onu beskrajne dubine nietzscheovskog abyss-a, divergencije u ponor, u pol, ni sjeverni ni južni već bezlokacijski, izgubljeni. Nikakav GPS ovdje nije od pomoći (izbacuje Error: magnetic pole not recognized), Google Maps crash-a, čak ni potplaćenici Wolt radnici ne dostavljaju svoje kocke. KDK kao da struže površinu karte, poput nesretne srećke loto gubitnika, samo da bi otkrio da je ista reljefna i u sebi krije nepojmljive dubine (upravo one u kojima je evoluirao Kao Zao Kor.) U svojoj recenziji, Zoran Stajčić dobro opservira da, s glazbene strane, Branimirova gitara čini bezdan sve dubljim — svakim rifom zemlja sve dublje i dublje propada, ostavljajući brazde kao otvorene rane oko kapilara. Branimir kao da, umjesto žica, stišće brazde, a svaka kombinacija daje svojstven dur/mol koji svira u frekvenciji titranja bolnih riječnih udara.
Interestantno je i primjetiti da je protagonist(ica) pjesme “u odronu u krvi”, čime se briše granica između kapilarne krvi i riječne vode, a dva koncepta se fluidno (no pun intended) stapaju (again no pun intended) u jedno. U tom trenutku postaje bespredmetno što uistinu teče tim uščima — krv, voda, suze, jer u ljepoti predstavljene alegorije funkcionira ama baš sve. Dok je s druge strane razvidno da istovremeno našim spiralnim kapilarama u bubnjićima svakako teku valovi prvoklasne muzike.
Ipak, nikakva interpretacija ne prolazi bez osvrta na centralne hiperintrospektivne stihove iz refrena:
O sebi sve bih znao da se okupam, a ovaj bezdan nije dovoljan ni slan.
Iako spomen bezdana refleksno vuče u nietzscheovskom smjeru, situacija je kompleksnija. Najprije, simbolizam vode kao elementa koji pruža samospoznaju viđen je u raznim djelima, a prvenstveno je hesseovski. Naime, u Hesseovoj Siddharthi istoimeni lik odlučuje provesti ostatak svog života u blizini spiritualno inspirirajuće rijeke, osluškivanjem koje dolazi do otkrivenja životnih tajni. Naposljetku pronalazi prosvjetljenje i proživljava cijeli krug života. Slično, u The Awakening (prevedeno u HR kao Buđenje) autorice Kate Chopin, plivanje u oceanu predstavlja buđenje, slobodu, samoaktualizaciju. Umjesto navođenja daljnjih primjera, možemo zaključiti da se simbol vode u pjesmi koristi na relativno konvencionalan, u literaturi više-manje uobičajen način. Vrativši se natrag na stihove, primjećujemo da protagonist žaluje jer se ne može okupati, nasukan je negdje u bespućima bezdana, lišen samospoznaje. Upravo u tom kontekstu posebno je jasno prethodno analizirano značenje covera albuma s neokupanim kliničarima pored praznog bazena, koji simbolizira takav bezdan. Tim više što je i sam bazen na naslovnici nakrivljen, ide od plićeg prema dubljem, čime se također aludira na dubine, koje, umjesto da čine oceansko dno — Marijansku brazdu prožetu životom navikutnim na uvjete visokog tlaka, kakve nudi i rijeka, ostaju prazne s eventualno pokojim vapnenačkim fosilom. U slici ironije, takav bezdan, iako beskonačan, “nije dovoljan”.
Stavljenjem pjesme u kontekst prethodnog albuma, ona se može interpretirati kao svojevrstni anti-pejolt — dok pejolt, kad je unutar osobe, čini da ona može baš sve, heroj Ušća ostaje strovaljen na odronu, i izvan doticaja s iluminirajućom vodom, udaljen sam od sebe vlastitom neprogutanošću, žedan imerzije. Ta distanca nije slučajno djelo rijeke već intrinzični dizajn samog protagonista. A ono malo vode što do njega dođe, djeluje kao krv. Dok u pejoltu imamo gradnju “grada na ostrvu”, tj. konstrukciju, ušća su podložena destrukciji, i to ne gradualnoj ablaciji, već silovitom i naglom rušenju tektonskih magnituda. A rijeka stvara potrese, mijenja reljefe, predstavlja skoro pa metafizičku silu. Ona je zemlja (priroda) sama, ili barem suze na njenom naličju. A ako je išta bogato kapilarama, to su zemljine vodenaste oči, dok je svaka unca soli iz njenih suza za protagonista odron. Slično, u još jednoj figuri kontrasta, relativno mirno pejoltovsko slijevanje “s desna i slijeva” ustupa svoje mjesto brzom toku rijeke, dok “kanjon misli” iz Pejolta djelovanjem rijeke počinje kao odron, a završava kao bezdan. Posljednja suprotnost koju treba spomenuti je ona između pejoltovskih “milijun boja” i implicirane koloritne monotonosti Ušća. Geografski, pejolt i ušća su antipodi, točke na dijametralno suprotnim točkama, a za doći od jedne do druge treba probušiti samo srce globusa, odnosno, doseći samo dno bezdana, a onda i njegov vrh.
Već spomenuta “žeđ za imerzijom” protagonista, podsjeća na jednu od tema korejskog filma Burning, po kritičarima jednog od najboljih filmova 21. stoljeća. U njemu jedna od glavnih likova, Hae-Mi, postaje okupirana idejom dviju “gladi” za koje je čula od bušmana u Kalahari pustinji prilikom humanitarnog posjeta. Postoji “mala glad” — doslovna fizička potreba za hranom, te “velika glad” — duboka egzistencijalistička čežnja u čovjeku za značenjem. Bušmani zato imaju i svoj ples “velike gladi” koji predstavlja tradiciju koja se prenosi iz generacije u generaciju, upravo zato jer tu glad nije moguće zadovoljiti, pa je jedino moguće prenijeti ju dalje u budućnost. Želja za samospoznajom može se dovesti u vezu s ovom idejom.
Nastavno na sve prethodno, možemo konstatirati: rijeka predstavlja surovost i nužnost samog toka života, u kojeg je unatoč tome nužno imerizirati se, makar isti bio sazdan od suza ili znoja. U protivnom se sile prirode bučno bune, a svaki krik novi je ožiljak na površini. Novi oštri potez kistom na platnu landscape-a zemlje zlog kora. Međutim, protagonist ostaje lišen tog pseudo-luksuza, odnosno, lišen samog punokrvnog postojanja. Umjesto usisan u srž rijeke centripetalnim silama vrludavih tokova, on ostaje zatrpan odronom negdje na negativnim koordinatama z-osi na koje ga je povukla gravitacija zemljine utrobe, (ne)živ zakopan, vraćen natrag u utrobu, kao da se nikad nije ni trebao roditi. Čini se da srećku možda nije trebao ni strugati, a lutriju i ne zaigrati? Jer novootkriveni reljef nije jada jada horizontalna livada, pa čak niti pustinja s ponekim bodljikavim kaktusom, već je u pitanju neka druga ploha, krivina oštrih kutova, beskrajno skliskog terena. (“Ko da u mrtvilu praznine i krivine dobe sjaj.”) Težina i beskrupuloznost prirode, koja kao da sama po sebi igra ulogu indiferentnog promatratelja, podsjećaju na način na koji je snježni Wyoming prikazan u izvrsnom PTSD-inducing filmu Taylora Sheridana, Wind River (2017). (Makar je u tom filmu teško za reći gdje Wyoming prestaje a Jeremy Rennerov lik, koja donekle personificira tu saveznu državu, počinje).
Pisanje ove analize ekstremno me iscrpilo. Čak sam zaboravio napomenuti i nekima ono najbitnije - da je Ušća jedna od vjerojatno glazbeno najjačih pjesama na albumu. Oprostite mi na tom propustu, no put do dna brazde i natrag iziskuje potrošnju više kalorija nego je sadržano u svim mojim tkivima, i daleko više kisika no što moje kapilare mogu prenositi. Nekim čudom, nisam komprimiran u točku već sam poprilično dobro. Naime, za one koji ne znaju, KDK nudi shortcut do dna bezdana i natrag, uz klinički-testirani zaštitni faktor. Simbolički framework kojeg KDK nudi u svojim tekstovima jednostavno je toliko vrhunski u svojoj jednostavnosti, da prirodno generira cijeli svemir interpretacija, oko kojih se neće složiti ni fizičari ni pjesnici, a gurne vas gore pa dolje poput neuredno servisiranog lifta. Doduše, ništa od navedenog me vjerojatno ne opravdava u ispravno identificiranom zločinačkom kršenju D.K. upozorenja “previše je slogova premalo vaganja”, odnosno, u pokušaju utapanja čitatelja u zločinački kičastoj (na razini dentijere Lil Wayne-a) rijeci stvarnih ili haluciniranih metafora, koje hoardam kao moj hrčak Baado (バード jer je japanske narodnosti) hranu u svojim obrazima. Slobodno izgradite nasip oko te rijeke, no sav višak će ionako ispariti na suncu zaborava. No svejedno mi djeluje kao pivotalna greška stati na ijednoj dubini interpretacije i ne ići do (ne)prirodnih ekstrema. Ne ići do najtamnijih boja na legendi uz mapu (onih na kojima je toner već na izdisaju) i zaustaviti se negdje na sredini gradijenta. Jer K.D.K. muzika nipošto nije takva, a pogotovo ne ona na Kao Zao Kor. To je muzika optimizacije bez ograničenja. To je muzika zvuka svađe i udaljenja litosfernih ploče, samo da bi se iste kasnije pomirile i zbližile u zagrljaju, a svaki novi dodir daje novu rijeku s nekim novim ušćima, ispunjenu nekim novim metafizičkim tekućinama. To je muzika za one na ekstremnim visinima i dubinama naše reljefne mape — za stanovnike podmorskih brazdi i najviših planinskih vrhova. Za ronioce i alpiniste. Ne za pastire pitomih piktoresknih brežuljaka jada jada landa obasutih cvijećem, s pokojom patkicom i zekom. Ne za nikakve ravne plohe.
Iza sam kraj, nešto posve sumanuto što sam čuo, odnosno podivljali kompas mi je to prišapnuo. Navodno su rimski bogovi, kako oni podzemlja tako i oni nebeskih svodova, na svojim kamenim smartphone-ovima imali jednu aplikaciju. Ta aplikacija omogućila im je da međusobno komuniciraju u realnom vremenu, unatoč beskrajnoj udaljenosti između njih, većoj od one između Venere i Marsa. Da imaju vertikalni prečac. Više je nema za preuzeti, ali navodno se zvala Kaozaokor.
Credits
Klinika Denisa Kataneca su:
Denis Katanec — gitara/vokal
Branimir Norac — el.gitara/vokal
Karlo Cmrk — bas
Vinko Vujec — bubnjevi
Snimanje/Mix/Master: Dimitrij Petrović
Asistentica snimanja: Anja Tkalec
Snimano u studiju Radost!
Cover art:
Fotografirala: Marina Uzelac
Cover dizajn: Martina Petric
Kostimi: Svetlana Gutić
Izdavač: Menart
released April 21, 2023
FB:
www.facebook.com/klinikadenisakataneca/
INSTA:
www.instagram.com/klinikadenisakataneca/?hl=en
YT:
www.youtube.com/@DenisKatanecKlinika
PATREON:
www.patreon.com/deniskatanec
*što više čitam tu sintagmu, to više krivo zvuči.
Hvala G.G. na lekturi japanskog i A.S.K. na ostalim komentarima.
